Na provedeni 7. literarni natječaj “NAZOR I MI” prijavilo se 75 osnovnih škola sa ukupno pristiglih 204 literarna rada.
Povjerenstvo u sastavu dr.sc. Lucija Puljak, prof. Nera Dominis, prof. Tea Matulić, prof. Marijana Kličinović, prof. Gita Dragičević, prof. Mila Biočina i učiteljica Senka Zrilić izabrali su 3 najuspješnija literarna rada, i to;

1. mjesto: “VUKOVAR”, uč. 8. raz. Ana Dudaš iz OŠ Marina Držića – Zagreb

2. mjesto: “ŠKRIP – KAMENO SRCE BRAČA”, uč. 8. raz. Matea Španić iz OŠ Šime Budinića – Zadar

3. mjesto: “KUP TROŠNIH KUĆA, ČETIR’ MRKA ZIDA UZ PEDALJ ZEMLJE I SUH PJEŠČAN ŽAL”, uč. 8. raz. Ivana Miočić iz OŠ Jurja Barakovića – Ražanac

Nagrađene učenice i njihovi mentori bit će gosti završne večeri ovogodišnjih Nazorovih dana u subotu, 26. svibnja 2012. godine u Postirima.

ČESTITAMO !

Vukovar
(I. mjesto)

Njemu Dunav pjesme pjeva
i sunce ga prvog budi.
Ovdje povijest nema gnjeva
jer razumije da smo ljudi.

Žito zlatno mu je kosa
koja hranom uvijek rodi,
a oko mu plava rosa
koja ranoj zori hodi.
Usta su za povijest dugu
koja svugdje nosi traga
i ne pamte samo tugu,
već i prolaz tužnog praga.
Ruke su mu Dunav slavni
koji dvije strane grli
i dovodi mnoge ravni
Suncu što u suton hrli.
Noge kao sretne lole
koji pjesmom uvijek znaju
spasit’ ljude koji mole,
vratit’ sreću svome kraju.
Nošnja su mu polja plodna
i seljaci u svom radu.
Dukati kultura rodna
te bećarci o tom gradu.

Srce bolno, puno rana,
ali jače nego prije.
Mir je izmeđ’ dviju strana;
Vukovar se opet smije!

Učenica: Ana Dudaš, 8.raz.
Mentorica: prof. Vera Devčić
OŠ “MARIN DRŽIĆ” – ZAGREB

ŠKRIP – KAMENO SRCE BRAČA
(II. mjesto)

Brač – gromada koja se u nekoj davnoj eri odvojila od kopna, ogromni brod usidren među valovima Jadrana, vrelo nepresušne ljepote koja se vješto skriva turistima koji svoja osjetila guše u vrevi restorana i prenapučenih plaža. Brač se uistinu pokazuje samo onima koji ne zaborave da je Brač bio težački, kamenarski i pastirski; koji se ne boje zaviriti dublje u njegovu izazovnu unutrašnjost gdje je prošlost zajedno s gorkom suzom, teškim uzdahom i bolom izranjavanih stopala ostala zatočena u vrelom kamenu.

Ostavljajući ljubavni šapat bonace i bora na obali, krećem prema središtu Brača, prema Škripu – njegovom kamenom srcu. Divim se kako već tisućljećima ponosno stoji na vrhu brežuljka i drago mi je što moji korijeni vode do najstarijeg naselja na otoku. Osjećam da tu pripadam i želim saznati više o njemu. Ilirske građevine mi uvijek pričaju o naselju čije ime potječe od latinske imenice scrupus koja znači golemo oštro kamenje.Obilje rimskih spomenika, kao što je kamena lokva, natpis posvećen božici Kibeli i rimski hram koji leži pod današnjim grobovima, trebali bi biti zahvalni što imaju priliku biti na škripskom tlu.

U ranu zoru sunce nježno budi Škrip.On će lako zavarati slučajnog prolaznika Dočekat će vas s osmjehom, a u dubini spretno skrivati suzu. Ja nisam slučajni prolaznik. Ja u njegovoj ljepoti vidim utisnuti znoj, muku i snove. Miris starine i šum krošnje stoljetnog stabla poziva me u šetnju i pokazuje mi umornu zemlju, debelu koru maslinova debla i ples pčela na cvjetovima kadulje i vrijesa, po kiti ružmarina i stručku murtile. Dok šetam poljskim putem, poželim skinuti cipele i osjetiti bol dok vrućina i oštro kamenje probada kožu. Poželim da svi znaju da ovdje pripadam. Poželim vikati da je ovo moj pravi dom i želim da me cijeli svijet čuje. Želim da se cijeli svijet divi mom Škripu. Stari me bedemi smiruju dubokim glasom i ponovno sam ponosna što pripadam ovom skromnom mjestu. Kako samo volim ovaj, u kršu zalutali, gradić! Ovdje gdje su stoljeća utkana u kamen, sklad i ljepotu, gdje je priroda najvrjedniji spomenik, moglo bi nastati veliko turističko mjesto, a ja sam sretna što ga još dugo vremena neću morati dijeliti, što će on svoje priče pričati meni, a ne radoznalim turistima koji neće znati cijeniti puninu jutra i blagost sutona. Stvarnost i san u mojem su Škripu nerazmrsivo zapleteni.

Žardin je prazan, nema više onih koji bi ga ispunili smijehom i pjesmom. U Škripu su ostali samo stariji ljudi, zgrbljeni od rada, tvrde kože na rukama od žilave borbe sa zemljom. Ostali su samo roditelji čija su djeca u cvijetu mladosti iselila po gradovima SAD-a, šumama Argentine, poljima Australije u potrazi za lakšim životom. Ostavili su svoje pretke koji su cijeli život iščekivali njihov povratak, a oni su im zauzvrat donosili starost i nemoć i žudnju da grob pronađu u zaboravljenom kamenjaru svoga zavičaja, u sjeni svojih čempresa. Stara crkvica sv. Duha na groblju čuva skromne grobove svojih graditelja, a župna crkva sv. Jelene poziva ljude na molitvu za one koji su izgubili svoju pravu dušu u robnim markama i lagodnosti života u gradu. Rado posjećujem groblje zaraslo u bršljan i brnistru. Sa suzom u oku potražim prezime Fabjanović i od svojih predaka tražim utjehu. Gledam ostale grobove. Tko zna kada je netko zadnji put pomaknuo lišće oraha i iglice bora s leđa pokojnika? Dok mijenjam cvijeće u staroj vazi, shvaćam da njihov život i nastojanje za podizanjem Škripa nije imalo smisla i ljuta sam na sve koji su otišli i ostavili ovaj izvor ljepote da presuši. Te slike zauvijek ostaju kao treptavi odsjaji u moru izvrnutih pročelja i brodova. Poput prizora iz sna.

U predvečerje mir remete jedino cvrčci. Krik galebova u daljini prati Škrip na počinak. Svaku večer preplavi me strah da se Škrip više neće probuditi, da će usnuti dubok san i da se više neće boriti protiv urušavanja starog kamena kojeg će zamijeniti moderne građevine. Kada jednom doživiš Škrip na taj način, nemoguće je ostati ravnodušan, nije ga moguće zaboraviti.

Učenica: Matea Španić, 8.raz.
Mentorica: prof.Desanka Erčić
OŠ ŠIME BUDINIĆA – ZADAR

Kup trošnih kuća, četir ‘ mrka zida
Uz pedalj zemlje i suh pješćan žal.
( Vladimir Nazor )
(III. mjesto)

Eno, stoji još uvik tamo onaj isti bor,
i suro nebo nad zrcalnin moren.
Sagneš li se, zagrabit ćeš šaku svega i ničega,
pedalj jadne zemlje što se pruža tako daleko,
a daje tako malo.

I što reći kad vidiš zaboravljenu,
u korovu zareslu muku i znoj ?
I ruke krvave i gladne poglede
kad vidiš u ono malo kamena.
Dvi, tri kuće što prkose vitru i neveran.

More je još uvik nemirno,
nešto se razjarilo,
k’o da kuva u sebi svu nepravdu koju je do sada proživilo.
Valja ga puštit’ da se smiri.
Ionako nigdi ne žurin…

Razmišljam…
Što je držalo krškog čovika
na ovon tlu –
siromašnom i neplodnom ?

Mora da je i Nazor zna
kako će trošne kuće, pedalj zemlje i suvi žal,
biti dovoljni tom istom čoviku
da u nji’ zasadi ljubav
i stvori pismu što je more razumit’ samo onaj
kom’ je duša u kamenu zasađena, moren zalivena i
stasitin boron za vike zaštićena.

Taj čovik zna’ će je i na kraju svita,
sitit će je se u mrkloj noći i
među strancima u tuđini.
Tiho će je zapivat’
i utonit’ u san.

Učenica: Ivana Miočić, 8.raz.
Mentorica: prof. Lidija Miočić
OŠ JURJA BARAKOVIĆA – RAŽANAC