Na Nazorovim danima 2012. jedna od tema stručnoga skupa bila je “Nepoznata pisma Vladimira Nazora, Ljubomiru Marakoviću” upućena dr.sc. Ljubomiru Marakoviću”. Predavač na ovu temu bio je prof.dr.sc. Božidar Nagy – isusovac, predavač na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu – Studij filozofije i religijskih znanosti.
Po prvi put javno su predstavljena i objavljena pisma koja je Vladimir Nazor upućivao svome kolegi i prijatelju dr.sc. Ljubomiru Marakoviću. Iz navedenih pisama, pored ostalog, jako je naglašeno vjersko opredjeljenje pjesnika.
Prof.dr.sc. Božidar Nagy 11 sačuvanih pisama poklonio je Zavičajnoj zbirci “Vladimir Nazor”, koja će potpuniti i onako bogatu zbirku.
JEDANAEST PISAMA VLADIMIRA NAZORA
DR. LJUBOMIRU MARAKOVIĆU
1926. – 1930.
PRIJEVODI
1. PISMO VLADIMIRA NAZORA DR. LJUBOMIRU MARAKOVIĆU
Crikvenica, 1. III.1926.
Dragi g. doktore –
Nije moj običaj pisati svojim kritičarima, al ovog puta – poslije čitanja Vašeg članka “Carstvo Priča” u H. P. – ne mogu odoljeti želji – ili napasti – da Vam ne pošaljem nekoliko redaka, i to sasvim privatno i pouzdano. Meni se čini, da ste Vi jedan od onih mojih rijetkih kritičara, koji uviđaju, da sam gotovo uvijek – barem u glavnome – pisao o jednoj te istoj stvari t.j. o borbi između Dobra i Zla s konačnom pobjedom Dobra ili Duha nad Zlom ili Materijom (Slaven. Legende, Živana, gotovo sve Priče pa čak i Hrvatski Kraljevi i.t.d.) Pobjeda Krista nad Luciferom!
Baš sam ovih dana ponovno čitao Ispovijesti Sv. Augustina pa još bolje vidim, kako je i njega – prije obraćenja – najviša i najduže mučilo to veliko pitanje i tumačenja Zla na ovome svijetu.
Sigurno Vama smeta, što ne mogu da jednom izađem iz tog Kruga misli i što se samo opetujem ustrajući u raznim opisivanjima te borbe s luciferskim elementom u prirodi i u čovjeku. Smeta Vam sigurno nazor o dualitetu i ako, bez sumnje uviđate, da želim i priznajem samo ono što je duhovno.
I ja sve to, kod Vas, shvaćam.
Ali ne mogu da shvatim Vašu odvratnost, kad se zle sile opisuju obranivši ih nekom poezijom. Zar i Zlo nije nešto što se mora okrenuti – pročišćenjem – u dobro? Zar i Zlo nije ništa drugo no dobro, koje je samo zastranilo, degradiralo se pa se nije još dovoljno iznova oduhovilo proturivši se – trpeći i ono – kroz materijalnost? Zlo osjeća potrebu da djeluje, da se ispolji i da u toj svojoj aktivnosti – makar protiv svoje volje – plane i da se u vatri, što ga gori, i pročisti. Nema li nešto lijepo i u tome? Krist je prodro u sve pa i u ono, što nam se pričinja samo i za uvijek zlo, i sve će on to dovesti svojim spasiteljskim djelovanjem k Duhu Ocu. A mogu li se opisivati ti procesi a ne nazrijevajući ne samo u njima no i na onima u kojima se zbivaju i – poezije? Ne očituje li se baš u tome najveća slava Božja? Sjećate li se Lucifera (pa i njegovih drugova) u Miltonovom “Izg. Raju”? Opak je i zloban, al ipak pun poezije. Jak je. Gord. Naći ćete na njemu sve ono što vam toliko smeta kod mojih – jadnih – junaka. I Danteu Lucifer nije bez nekog dostojanstva. Naravno da su moje kreacije – u prispodobi – neki patuljci, ali ipak… a nisu li i kod Tassa (Oslob. Jeruzalem) zločesti vitezovi i dusi ipak puni neke poezije?
“S dobrima dobar, a sa zlima zao,
nikad se svojih nazora ne stidi!”
Priznajem, da ove riječi mogu mnogima veoma smetati. Al valja vidjeti što se iza njih zaista krije. Biti zao sa zlima znači kod mene ne pustiti da grijeh dalje gnjije u močvari zla. Valja uzbibati i tu vodu; nek – makar i divlje – proteče i nek se sva zapjenuši, ali nek se provjetri, nek dođe u što veći doticaj sa vazduhom, koji je u ovom slučaju nosilac duha, uzrok pročišćenja. Voda – toliko izmučena – pod pragom je Nijagarinog slapa sigurno laganija i žitkija no ona u gornjem toku. Biti zao, ali kao što je moj Gubavac iz “Mrt. Ost.” bio zao i tvrd s robijašima. A svoje zle nagone nemojmo puštati da samo vječno tinjaju, zatvorene u nama, pogareći nam čađom dušu; neka izađu i oni na zrak pa neka i oni izgore, prometnuvši se samo u ono što je u nama sveto i besmrtno. Bez muke i patnje materija se ne oduhovljuje.
Možda ćete se Vi, dragi gospodine, sa svim ovim veoma malo slagati i reći ćete da nisam učinio drugo no iznova ispjevao – makar u prilično dobroj prozi – jednu od svojih običajnih pjesama, al ja se ipak nadam e ću ovijem doprinijeti tomu, da onaj zid, ili onaj zavjes, koji izgleda da još uvijek stoji nepomičan između moga djela i očiju jednog od mojih najboljih kritičara, postane ipak nešto tanji ili nešto prozirniji.
Srdačno Vas pozdravlja Vaš
Vladimir Nazor
2. PISMO VLADIMIRA NAZORA DR. LJUBOMIRU MARAKOVIĆU
(Crikvenica)., 4. 11. 26.
Dragi g. doktore –
Veoma sam Vam zahvalan na pismu punom sadržaja. Služit će mi kao pobuda, da se u neke stvari dublje zamislim. Imao bih Vam mnogo što odgovoriti, al vidim da je to na ovaj način, prilično teško, jer bi valjalo zagrabiti duboko. Ja sam koješta često i nesvjesno pisao – pa bih sada, kad sam stigao u neke godine, htio sam – a i uz pomoć drugih – prodrijeti do svoje jezgre i doznati, kakva je ona zapravo uvijek bila, pa makar se i na koncu razočarao. Međutim se nadam, da se onaj stari župnik u “Anđelu u zvoniku” nije prevario, kad je izrekao one riječi na kraju te iste priče.
Ja ne bih htio navaliti na Vas baš sada (kad velite, da ćete o meni možda pisati) govoreći Vam o svemu onome o čemu mi se sad čini, da bismo se mogli složiti, a i ne složiti. Možda nam se jednom pruži prilika da se o svemu tome porazgovorimo.
Osvrnut ću se danas samo na nešto o čemu smo i tako već načeli razgovor, pa se o tome mogu reći još par riječi.
Jest; svi ti moji zli junaci gotovo su uvijek sugestivniji od onih drugih, koji su im opriječni i koji bi nam kao ideali morali lebdjeti pred očima. Ti su nosioci zla češći, življe prikazani, puni su barem neke prividne veličine. Vaša je konstatacija točna, ali se ipak ne mogu sasvim složiti s Vašim prigovorom.
Kad sam bio dječak, često sam se zabavljao rišući arhanđela Mihaila, gdje mačem ubija zmaja. I uvijek sam nastojao da mi Zmaj ispadne što golemiji, što jači pa – u svome – i što ljepši, al – sigurno – samo za to da slava arhanđela bude još veća . Crtao sam što brižljivije njegova žvala, njegov oklop i njegove pandže i rep. A nisam ga ni toliko mrzio, jer sam znao da sva ta snaga mora podleći pod arhanđelovim mačem. Na slici Pobjednikovoj nisam se nikada previše mučio, kao da sam znao, da anđela ne mogu ni vidjeti tjelesnim očima, a kamoli i crtati – a ipak sam ga duboko osjećao i čitavo je moje srce bilo uz njega.
Taj još dječji način kao da je i nadalje ostao kod mene. Glavno je, da ono što je zlo na koncu podlegne. I zbilja: gordi kralj Lav (“Utva”) svršava time da kleči na gumnu; Gubavac (Mrtvo ostrvo) ozdravljuje tjelesno i duševno; okrutni Albus smije se čedarcetu, koji ga ručicama lupka po obrazu i moli uz Placidu Očenaš; divlji i strastveni ženoubica (“Otac”) plače prignut na sinovljevom grobu i.t.d.
A kad se led sam ne rastapa i ne promeće u proljetnu vodu, onda biva silom smrvljen. Jakula kvasi svojom krvlju Perunov kip (“Arkun”); Mrakoša izgara strijela (“Utva”); Crvenkosa pogiba od taneta i.t.d. -
Svi ti “zamjevi” nose već iz početka u sebi klicu svoga poboljšanja ili svoje propasti. Ono duhovno, ono eterično i dobro, što će ih oplemeniti ili smrviti, gotovo da i nije crtano napose, no se samo viđa ko svijetle siluete oivičene sjenama što ih bacahu tamne sile, koje se moraju preobraziti ili raspasti.
Kako da živo opišemo, da crtamo našim ljudskim sredstvima nešto i – nekoga! – koji nam dolaze iz duhovnog svijeta? Samo se mračne duhovne sile ispoljavaju lako u materiji, koju možemo osjetiti našim sjetilima.
Kako je na pr. sve življe i plastičnije u Danteovu “Paklu” no u “Raju”, i ako je ovaj posljednji možda uzvišeniji pjesmotvor no onaj prvi! Al možda ja ne bih smio spominjati Dantea, no sam reći da crtam i sada Jarile i Črte, Snježane i Crvenokose kao što sam negda u mlade dane risao Arhanđela i Zmaja, i da je možda sve to samo od toga. Gore za me što ne znam i drugačije, bolje. – Meni se čini, da bi Vaš prigovor samo u ovome smislu mogao stajati čvrsto.
Al ne ću da duljim, i ako nalazim u Vašem pismu mnogo stvari koje me potiču na ovakvo razmišljanje. Nadam se kasnije – uz zgodniju priliku.
Proze za Vaš časopis za sada nemam, jer sam sve razdao.
Ja sam veliki štovatelj sv. Frane Asiškog, al dok ne vidim Umbriju, čini mi se da i ne smijem o njemu pisati. Već davno želim, da je pohodim; i baš zbog Sveca. Mogao bih Vam doskora poslati jednu božićnu pjesmu. Nisam siguran hoće li mi tako ispasti da ćete je Vi moći dati u H. P. Ja bih Vam je mogao poslati sasvim privatno, bez zahtijeva da je baš i štampate.
Primite, g. doktore, najsrdačnije pozdrave
od Vašeg
Vlad. Nazora
3. POŠTANSKA KARTA VLADIMIRA NAZORA
DR. LJUBOMIRU MARAKOVIĆU
Crikvenica, 27. 12. 1926.
Vel.p.g.
Dr.Ljub. Maraković
Zagreb
Palmotićeva ul., 31, 1 kat.
Dragi g. doktore,
Uzvraćam Vašim čestitkama i želim Vam veselo Novo ljeto.
Možda ću ja već 1. januara svratiti u Sušak, da tamo i ostanem. Veoma mi je teško rastaviti se od ovog svoga sedmogodišnjeg mira i samoće, ali valja poslušati.
Mnogo Vas pozdravlja
Vaš, Vlad. Nazor
“Božić” bacite, a za Uskrs dobit ćete nešto nova, što mislim da će biti bolje. Sad sam u poslu i rastrešen.
4. PISMO VLADIMIRA NAZORA DR. LJUBOMIRU MARAKOVIĆU
(Sušak)., 9. 6. 1927.
Dragi g. doktore –
Šaljem Vam za H. P. jedine stihove, što sam ih u Sušaku mogao sastaviti. Možda će za neke čitaoce Vašeg časopisa biti malko teški. Al vi ćete odmah razabrati, kakva je to voda, od koje lađe ne dospijevaju do mora, da se zato sva troši i da tako rečem, čitava “žrtvuje”, da prenese sebe i sve moje u više, “eteričnije” sfere.
Ovi su stihovi – barem se meni čini – idu u red onih četiriju Arhanđela i u glavnome su možda neka kratka – pa i preveć kratka – autobiografija.
Najljepše Vas pozdravlja i želim Vam ugodan odmor za vrijeme velikih škol. praznika.
Vaš
Vl. N.
5. PISMO VLADIMIRA NAZORA DR. LJUBOMIRU MARAKOVIĆU
Bez datuma
Iz pisma se može zaključiti
da je pisano oko 1927. g.
kad Nazor boravio na Sušaku.
Dragi g. doktore
Primio sam Vaše pismo.
Žalibože ja sam svu svoju vreću ispraznio pa nemam za sada baš ništa, jer na Sušaku ništa ne pišem.
Jer su “Arhanđeli” izašli kao rukopis i jer sam od 250 tiskanih komada samo jedno pedesetak poslao nekim znancima i prijateljima, pa je knjiga publici nepoznata, mogli biste možda iz nje koju pjesmu donijeti u “H. P.” Možda “Duhove”. Više mi se svidja Tkač (Uriel) ali je ta pjesma sigurno teška za mnoge. Ljudi više ne osjećaju ni svoga anđela čuvara, a kamo li ona druga, još viša bića, – arhanđele, koji ravnaju Svime. Ili će se ljudi svemu tome smijati ili smatrati plodom poetske fantazije.
Realnost vide samo kroz tu našu modernu znanost.
Matica mi nije još odgovorila.
Ja rado žrtvujem dio honorara (tĂ , zbog honorara se knjige ne pišu) samo da mi knjiga izadje cjelokupna. A kad će to biti?
Mnogo pozdrava
od Vašeg
Vl. Nazora
6. PISMO VLADIMIRA NAZORA DR. LJUBOMIRU MARAKOVIĆU
(Sušak)., 4. 11. 1927.
Dragi g. doktore –
Današnjom Vam poštom šaljem po drugi put 4. kom. “Arhanđela”.
Kada sve porazdijelim, štampat ću možda II. (povećano) izdanje. Kasnije bih tek priredio definitivno javno izdanje, koje bi moralo imati do 50 pjesama ali ni tad “kapelica” ne bi postala “katedralom”, za takav posao htjele bi se vještije i jače ruke pa i jedno srce čistije no je ovo moje griješno. A onda koji bi kod nas izdavač htio to štampati? Bojim se, ma ni koji. Već sam obavio korekture svojih “Priča” (M. H.). Kada izađu, budite tako dobri pisati mi – u kratko – što mislite o njima. Je li mi ta “autobiografija” nastavak mojih “Priča iz djetinjstva” uspjela? Možda sam svoje prve godine prilično opsežno obradio (one na Braču), dok sam godine proboravljene u Splitu i u Kastvu donio samo djelomično pa je sve skupa puno praznina, što ih samo pjesme pa i neke druge priče (n. pr. Legenda o Sv. Kristoforu) ispunjavaju. Jest, baš Legenda o Svetom Kristoforu, koja je biografska kao možda nijedna druga. Sve se bojim, da sam radio fragmentarno, bez plana, pa su zbog toga moji kritičari često na čudu i sve krivo shvaćaju. Ja sam uvijek pisao autobiografije, a kriv sam možda ja, što se čitalac ne može više snaći i nalazi čak protuslovlja.
“Šarkova uspomena” (Jugosl. Njiva) nastavak je onih Priča što ih Matica izdaje – autobiografije i ove.
A sam Bog znade, kakve će pak biti “Priče o mojoj starosti”. Već sanjam o njima. One bi morale biti najljepše, sve “eterične”, a tko zna hoću li ja biti kadar da i izrazim ono što bih s njima htio. A ne uspije li baš ono, sve će ostati kao stablo, koje je možda i listalo i cvjetalo ali ploda nije dalo.
—
Za Vašu “H. P.” za sada nemam baš ništa. Bude li što, poslat ću Vam.
Nemojte misliti na moje honorare. Može biti i bez njih. Kad sam trebao pomoći, teško su mi ih davali a sada ih primam toliko, da ih se gotovo sramim. Ja nisam od onih što znadu trošiti novac pa, uz svoje ograničene potrebe, i ne tražim ga.
Primite mnogo pozdrava
od Vašeg
Vl. Nazora
7. PISMO VLADIMIRA NAZORA DR. LJUBOMIRU MARAKOVIĆU
(Sušak)., 21. XI. 1927.
Dragi g. doktore –
Evo Vam za “H. P.” i ove sličice mog Križnog puta, kojim kitim i nadopunjujem maleni hram “Četiriju arhanđela”.
Ne znam ne bi li možda bilo bolje dati im hrvatski Naslov:
Križni put
najjadnijega između sviju grješnika?
Možda mnogi ne će pravo razumjeti latinski naslov.
Ne bi pjesme morale izaći sve na jedan put, a tiskar bi morao paziti da “Satzbild” (razmaci između pojedinih kitica, pjesmica, pa i između naslova i punih stihova) bude što sličniji vanjskoj slici rukopisa.
Ako štampate dvostupačno, možda bi “Satzbild” sretnije ispao uz nešto manja slova, jer je više puta po koji stih predug za polovicu stranice, pa ga tiskari lome, a, u ovom slučaju, pjesma bi, u tom pogledu, stradala.
Kad ju štampate, molim Vas lijepo da mi njen rukopis vratite i da mi pošaljete dvostruk primjerak toga broja vaše “H. P.”
Mnogo pozdrava
od Vašeg Vl. Nazora
8. PISMO VLADIMIRA NAZORA DR. LJUBOMIRU MARAKOVIĆU
Crikvenica, 5. 1. 1928.
Dragi g. Doktore –
Netom Vam danas mogu poslati ove dvije fotografije – Pročitajte, što sam im na leđima napisao.
Ne znam, hoćete li ih moći upotrijebiti.
Ne treba da mi ih vratite.
*
Moja je adresa sada: Crikvenica, Drž. Dječji dom, jer su me iznova amo dodijelili. Vraćam se opet svome polukloštarskom životu.
“Crkvica četiriju arhanđela” u glavnome je već gotova. Pjesama ima dvostruko no u onom prvom izdanju, koje se ne prodaje i od kojega još imam jedno 100 primjeraka.
Ovo bi javno izdanje moglo izaći uz odgovarajuće reprodukcije nekih Meštrovićevih skulptura i uz onaj Vaš članak kao predgovor. Mislim da bi sve to skupa sačinjavalo neku harmoničnu cjelinu, a knjiga bi možda nešto i značila – i to baš u ovo doba, na ovome preokretu ljudskog mišljenja i osjećanja. Meštrović ima i svoje pjesničke proze, za koje mi se čini, da bi također mogle ući u knjigu.
Ali da se takovo izdanje priredi morao bih biti neko vrijem u Z. da govorim prije svega s Meštrovićem, a zatim da se rukopis uredi, knjiga opremi. No za me nije – barem za nedogledno vrijeme – nikako moguće.
Jeste li Vi poznat s Meštrovićem, i biste li Vi htjeli s njime govoriti? U tom slučaju, ja bih Vam prije poslao svoj rukopis, da M. pokažete, što ja sve to mislim.
Možda će on pristati.
Čujem, da on rado ne troši, ali sam ja spreman dati nekoliko hiljada dinara izdavaču za što bolju opremu knjige. Ta kod nas hrv. “pjesnika” ne pišu se knjige da se na njima dobiva – a katkad valja i … gubiti.
U slučaju da M. ne pristane, štampat ću sam ili potražiti izdavača, sada ili, makar, kasnije. Naravno da bi knjiga, kad bi nosila i Meštrovićevo ime, a uz njegove skulpture imala sigurnu prodaju, a i izdavač bi se prije našao.
Pisati o tome uopće Meštroviću ne bi imalo smisla. Valja sav rukopis pokazati i stvar potanko rastumačiti.
A nitko ne bi to mogao bolje no baš Vi – dokazali ste to onim Vašim člankom.
Razmislite malko, i ako Vam se ideja čini dobra, pišite mi, biste li mogli kod toga sudjelovati.
I vama će biti sve jasno, kad budete imali rukopis u ruci.
Mnogo Vas pozdravlja Vaš
Vl. Nazor
9. PISMO VLADIMIRA NAZORA DR. LJUBOMIRU MARAKOVIĆU
C(rikvenica), 13. 3. 1928.
Dragi g. doktore –
Vi dakle pristajete, da Vaš članak uđe u Knjigu kao predgovor, a Meštrović, barem principijelno, pristaje, da moji stihovi i reprodukcije njegovih skulptura izađu skupa u jednoj knjizi praveći jednu cjelinu, i da tako sva trojica nešto uradimo – materijalističkom vremenu u prkos.
Ništa mi ne smeta, što sve to ne može odmah biti. Dovoljno je da knjiga izađe pred Božić ove godine.
A možda i o Božiću ne će biti doštampana, jer ne će biti tako lako prije svega izabrati sve one Meštrovićeve skulpture, od kojih reprodukcije mogu ili moraju da uđu u ovu knjigu, i napraviti klišeje koji će po svojim veličinama i pristajati formatu knjige tim više što bi format knjige – po mome mnijenju – morao biti u svemu što sličniji onome “Pjesama o 4 arhanđela”, a također barem donekle nalik ovećem molitveniku.
Osim toga – i ako mislim, da bi već Meštrovićeva suradnja morala osokoliti naše izdavače – možda će se morati prilično dugo tražiti, tko da knjigu izda.
Kako dakle rekoh, ne žuri mi se. Glavno je da znadem da Vi i M. pristajete.
Reprodukcije skulptura izabrat će, naravno, prije svega sami M. Ja žalibože nemam ovdje, gdje da ih vidim.
Baš njegove religiozne skulpture slabo znadem.
Sigurno ih Vi dobro znate, pa biste me u tome mogli mnogo pomoći Vašim upoznavanjem i savjetom.
Ako želite, ja ću Vam poslati rukopis knjige da po njemu vidite, koje bi reprodukcije najbolje u knjigu pristajale.
Onda bih, tamo u srpnju, došao jednom u Zagreb, da se sastanem s Vama i sa M. pa da konačno sve utvrdimo.
*
Rukopis, što bih Vam ga sada poslao, ne bi bio baš definitivan. Ima u njemu nekoliko pjesama s kojima sam nisam zadovoljan, a neke su mi još uvijek čak i sumnjive.
Tako me je na pr. dugo mučila pjesma “Jesenja šuma” (“Pjesme o 4 arhanđela” str. 44). Na prvi pogled izgleda da je neka gotovo pornografska pjesma, koja se kradom ušuljala u takvu zbirku. Ali kad je čitam skupa s pjesmom “Mihalj dan” (id. str. 45), vidim da je i ona jedno moje sasvim legitimno dijete. Ta Jesenja je šuma dio one grješne Jesenje zemlje, oko koje se ovio Zmaj, što ga arhanđelov mač siječe i kida. I ona mi se sada čini dobra i na svome pravome mjestu. Ona mi sada pače tumači i priču “Jessie” u “Pričama s O., iz G. i sa Pl.”, priča, koja je netom sada meni sasvim jasna, a prije sam i u nju gledao s nepovjerenjem.
Takvih malih zagonetka ima još u rukopisu, pa već zato rukopis nije još definitivan. Ali tamo do srpnja mogao bih tako koju pojedinu pjesmu zamijeniti boljom što imam il ju jednostavno ispustiti.
Sada sam ovdje prilično zaposlen i malo pišem.
Imam nekoliko novih strofa, ali upravo jer su religioznog sadržaja poslat ću ih nekom drugom časopisu, da ne bi tko mislio, da religiozne pjesme šaljem samo Vašoj “HR. P.” Kada budem što novo imao, poslat ću Vam.
Zahvaljujući se na Vašem zauzimanju najsrdačnije Vas pozdravlja
Vaš odani Vl. Nazor
10. PISMO VLADIMIRA NAZORA DR. LJUBOMIRU MARAKOVIĆU
(Crikvenica), 16. 9. 1930.
Dragi g. doktore –
Evo Vam ova dva moja starija, ali još nigdje štampana, soneta iz ciklusa “Istarski gradovi”. Upotrebite ih prema Vašoj uviđavnosti.
Još Vam se nisam zahvalio na lijepim i zanimivim “Našim pripovjedačima”. Ja se nadam da ćemo jednom od Vas dočekati i “Naše pjesnike i “Naše dramatičare”. Ne dajte da mi “pjesnici” budemo uvijek i u svemu baš posljednji.
S Vašom pošiljkom “N. Prip.” nisam bio najsretniji. Dopao me slučajno primjerak u kojem su arci tako pobrkano vezani da je teško knjigu čitati. Ja bih Vam bio zahvalan kad biste mi poslali drugi primjerak, a ovaj bih Vam mogao i vratiti, da ga urede.
Mnogo pozdrava od Vl. Nazora
11. PISMO VLADIMIRA NAZORA DR. LJUBOMIRU MARAKOVIĆU
(Crikvenica),8.03.1930.
Dragi g. doktore –
Veoma se veselim prevodu “Osl. Jerusalima” od g. Bršljanskoga.
I “O.J.” je jedan od onih remekdjela što ih i slab prevod ne može – utući. Ma i koliko prevodilac kvario uvijek mnogo ostane. A mi prevoda “O.J.” još nemamo. Trebamo ga i za lakše proučavanje naše stare književnosti: – “Osman”. Nisam još pomnjivije pročitao prijevod g. B., i nisam ga sravnio s originalom.
Zbog toga ne izričem još nikakva suda o njemu.
Ali sam danas stao na trećoj strofi IV. pjevanja u 10. broju Vaše “H. P.”. Znam ja napamet, već davno.
Chiama gli abitator dell’ ombre eterne
Il ranco suon della tartarea tromba:
Treman le spaziose atre caverne,
E l’aer cieco a quel rumor rimbomba;
NĂ© stridendo cosi dalle superne
Regioni del cielo il folgor piomba,
NĂ© si scossa giammai trema la terra ,
Quando i vapori in sen gravida serra.
Nema ni poluobrazovana Talijana koji ne zna tu strofu. U njoj se čuje glas “della tartarea tromba” (paklene trube), a kroz čitavu kiticu veoma poznati i čuveni klasičan primjer onomatopeje! Pazite samo na sva ona r i na njihove spojeve s vokalima i konsonantima. Najčuveniji je pak drugi stih “Il ranco suon della tartarea tromba” (Mukli glas paklene trube). Ko ovakve stihove zna čitati i osjetiti ih, podilaze ga – u ovom slučaju – mravci, i osjeća neki strah.
A gledajte što je g. Bršljanski napravio od te kitice!
Nije se ni mučio da dade nešto što bi bilo barem nalik na original. A nije ni vjerno preveo, jer kod Tassa nema ni traga onoj “gustoj magli što je prevukla crnu šupljinu (kod Tassa: “le spaziose atre caverne” t. j. prostrane tamne spilje). A ono “u nedoba” na kraju strofe došlo je ne samo u nepravo vrijeme, no i na nepravo mjesto, jer kod Tassa ni toga nema.
Istina je, da je ta čuvena i toliko upravo popularna Tassova strofa neprevediva. To priznajem. Ali ipak, baš takvim kiticama mora prevodilac posvetiti veću pažnju i gledati da joj se svojim prevodom što više približi. Istaknuti u prevodu baš ono zbog čega je ta strofa na glasu pa makar i ne prevađati sve najvjernije. Ako ne drugo, dati takvoj strofi zamah originala. A nije istina da se nešto ne može postići. Ne valja ovakve stihove prevađati kao i sve ostale u eposu. Ne žuriti se, pa najedanput može sinuti. Ovisi katkada sve o jednoj samoj riječi.
A da mi ne rečete da je lako prigovarati, evo Vam i jedan moj pokušaj (Ali ja prevađam u ritmu originala; – upotrebivši, kao što to radi g. B., dvanaesterac možda bi išlo lakše, jer se u dvanaestercu prevodilac može više kretati:)
Žitelje zove vječne tme duboke
Glas mukli trube što s’u paklu kuje;
Tresu se spilje mračne i široke;
Na gromot taj zrak gluhi odjekuje;
Uz takav prasak sa sfere visoke
Strmoglav bl’jesak nebom ne putuje
Ni zemljom tako drma ljuta sila
Kad u njoj hlap se na pare gomila.
Nije još dobro; već zato što je mjesto “tartarea tromba” (paklena truba) došao opis “truba što se u paklu kuje”, ali ipak kretanje je riječi i gibanje stihom takav, da bi radeći marljivo možda već 4. ili 5. varijanta mogla prilično dobro ispasti. Bez strpljenja i ustrajnosti ovakve stvari ne uspijevaju.
To sam sve kazao samo u svrhu da biste – ne spominjući ovo pismo – upozorili g. Bršljanskoga da se barem na nekim strofama više muči. To će mu se isplatiti. Imat će veliko zadovoljstvo, kad što bolje prevede baš one epizode u eposu, ili barem one strofe, što ih u Italiji mnogi znadu napamet, i ako čitavo djelo nisu nikada pročitali. I ovaj epos sve naglije tone u more zaboravi, ali neke njegove epizode i neke strofe (kao ova o kojoj govorim) stršit će uvijek – kao planinski vrhovi – iz magle a na vječnom suncu.
Neka dakle g. B. baš na njima pregne svim svojim silama.
A sada, dragi gospodine doktore, najljepše Vam se zahvaljujem na drugom primjerku “N. pripovjedača” i molim da mi ne zamjerite što Vas ovim pismom vrijeme kradem.
Učinio sam to, jer bih želio da prevod “O. J.” što bolje ispadne. “Gerusalemme” je i sada jedna od mojih najmilijih lektira.
Mnogo pozdrava
od Vl. Nazora
A evo već i druga varijanta, u dvanaestercu, slobodnija, ali možda i nešto bolja:
Zove stanovnike onih vječnih tmina
Hrapavi i mukli glas paklene trube;
Svod se trese mračnih širokih pećina
Gdje se svi ti zvuci, odjeknuvši, gube;
Uz praskanje takvo s oblačnih visina
Ne ruši se munja niz nebeske stube,
Nit se zemlja tako, izmučena, ljulja,
Kad ne može para iz nje da prokulja.
Ili možda i ovako, ali opet u jedanaestercu, koji mi se svakako čini prikladniji, jer se njime možemo više približiti kretnjama stihova u originalu, i uzevši u obzir da se, možda barem u nevolji, može prevađajući upotrijebiti i druga koja slika, samo nek ona izrazi što točnije misao autorovu.
Na okup zovu rulje vječne tmine
Hrapavi glasi mukle paklen – trube;
Tresu se mračne prostorne pećine,
I jeke snažne kroz crn zrak se gube;
Uz takav lom se s oblačne visine
Ne ruši munja niz nebeske stube,
Ni zemljom tako drma ljuta sila
Kad na hlap u njoj hlap se nov gomila.
I.t.d.! Od varijante do varijante; dok ne padne i ona prava, definitivna!
Velim još jednom, mučiti se ovako barem na glavnim epizodama i na najčuvenijim strofama.
V. N.