Vladimir Nazor – biografija
Rodih se u gradiću na žalu morskog kanala. Pred njime more s jedrenjačama i parobrodima, koji prolaze, a da – ponajviše – i ne ulaze u pristanište; s one strane vode daleko ljubičasto kopno s dugom morskom kosom; za gradićem krševit kraj, našaran zelenilom vinograda i maslinika.

Rodio se 30. svibnja 1876. u Postirima na otoku Braču. Gimnaziju je završio u Splitu, a studij prirodnih znanosti (prof. prirodopisa na višim i prof. matematike na nižim realnim školama kako na području srpskohrvatskog, tako i na području talijanskog nastavnog jezika) 22. listopada 1902. u Grazu.

Prvu pjesmu objavio je u 1893. u zadarskome “Narodnom listu”, prvu knjigu “Slavenske legende” sedam godina kasnije, a posljednji rad, esej “Čitajući Kranjčevića” objavljen je godinu nakon piščeve smrti, 1950.

Rodna kuća Vladimira Nazora

U Zadru 1904. tiska “Knjigu o hrvatskim kraljevima”, a nekoliko godina kasnije Matica slovenska objavljuje Velog Jožu (1908) – jedno od njegovih najpozatijih proznih djela koje je on sam držao neuspjelim.

U partizane s Ivanom Goranom Kovačićem preko Kupe otišao je 1942. O tomu je izvijestio i Radio London. Sudjelovanje u antifašističkom pokretu Nazora nadahnjuje za pisanje dnevnika “S partizanima”, a poslije rata objavio je “Pjesme partizanske”.

Vladimir Nazor bio je prvi poslijeratni predsjednik hrvatskog Sabora.

Kao novoprimljeni akademik u posljednjem javnom nastupu 1949. čitao je novele iz nedovršene zbirke “U zavičaju”, navijestivši nekoliko dana prije svoju smrt. Umro je 19. lipnja 1949. u Zagrebu.

Njegovim imenom nazvana je najviša hrvatska državna nagrada za književnost i umjetnost

 

Nazor o Braču

B R A Č OTOČE BEZ KRUHA, ti ne znaš za usjeve, u kojima se klas zlati, mak crveni i različak modri, tvoji su žrnjevi i mlinovi tuđe žito mljeli. Plug po tebi ne ore; kosa ne psiče u dane žetve. Ipak si nahranio bezbroj svoje djece. Pretvaraš kamenje u meso, za glad ljudi; u travčice za glad stada; u sjemenke i bobulje, za glad ptica; i soliš hridine morske, za jezik požudni. Otoče bez kruha, ti mi dade prvu hranu, a ona bijaše slatka i krepka. OTOČE BEZ VODE, izvori ne ključaju na tvojim proplancima, potoci ne teku niz tvoje klance. Piješ rosu jutarnju i kišu noćnu, što ti je nose olujni oblaci, sinovi Jadrana i Mediterana. Udaraju žitki malzovi o moj krov, teku – gloglotajući kroz žljebove, slijevaju se u cisternu, što je sam dubih i gradih, a srce mi raste od radosti s tog dara, koji dolazi s visoka. Otoče bez vode, hvala ti, što me nauče žeđati i čeznuti za nečim čitav svoj život. OTOČE BEZ PUTOVA, na tebi – čak i danas – ponajviše staze i prolazi drevnih ovčara i gonjača mazgi. Papci i kopita mrve kamen, ljudska ih noga brusi, omastivši ih pokatkada kapljama krvi. Al` se zato tvoji sinovi ne boje ni najtežih putova po širokom svijetu, onkraj Kanala i onkraj Oceana. Njihove su noge čvrste, obiknute kamenju i draču. Gaze bez straha po svim cestama i puteljcima odlaska i povratka. Otoče bez putova, ti me nauči, kako se hoda, ma kud bilo, neranjivih stopala i tvrdih gležanja.

Cvrčak

C V R Č A K I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče svoj trohej zagušljivi, svoj zvučni teški jamb… Podne je. – Kao voda tišinom razlijeva se Sunčani ditiramb. I pjeva: “Ja sam danas ispio sunce plamno. I žilice su moje nabrekle ko potoci. U utrobi se mojoj ljuljuška more tamno. Na leđima mi šuma, što nagli trgnu srh. Dvije stijene, dva obronka postaše moji boc i A glava – gorski vrh”. I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče Dok sunce s neba lije na zemlju žar i plam. …. … O, sunca, sunca, sunca! I vonja sa doline I vjetra sa vrhunca! … Zemniče, ja sam pjan. Gle, iza žbuna viri, Pomamnu pjesmu sviri Na fruli nagi Pan! I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče svoj trohej zagušljivi, svoj zvučni, teški jamb. Podne je. – Kao voda tišinom razlijeva se Sunčani ditiramb.